Današnji reljef posljedica je geoloških osobitosti područja i postpliocenskeingresije mora kada se svjetska razina mora podigla za 100 m.Izdizanjem mora mijenjalo se i područje Telašćice. Uvala Telašćica bila je suho polje podijeljeno u tri dijela, tri krške ponikve (vrtače) kroz koje su povremeno protjecali vodotoci.Tijekom tog razdoblja, nadmorski reljef bio je izložen procesima erozije i korozije te abrazije uz samu liniju obale. Vrhovi tadašnjih brdskih lanaca, koji su se u nekoliko paralelnih redova protezali u smjeru sjeverozapad-jugoistok, danas su otoci. Duž dijela jugozapadne obale otoka ističe se strmac koji doseže visinu višu od 160 m iznad morske razine na lokaciji Grpašćak, ali proteže se i ispod morske razine do dubine od 85 m te predstavlja najveći strmac na Jadranu. Značajnu ulogu u formiranju strmca imali su pokreti duž Dugootočkog rasjeda, a dodatno je oblikovan abrazijskim procesima zbog obale okrenute otvorenom moru. Područje cijelog Dugog otoka nalazi se u seizmički aktivnoj zoni u kojoj dolazi do boranja, rasjedanja i navlačenja Zemljine kore.

Prema pregledu krajobraznih jedinica Hrvatske navedenom u Strategiji i akcijskom planu zaštite biološke i krajobrazne raznolikosti Republike Hrvatske (NSAP) (NN 143/08), područje Parka prirode Telašćica pripada krajobraznoj jedinici Zadarsko-šibenski arhipelag, a predstavlja najrazvedeniji dio hrvatske obale. Otoci su vegetacijski u zimzelenom području, a izmakli su jakoj buri i posolici pa ovdje nema znatnijih razlika između sjeveroistočnih i jugozapadnih obala. Ipak, nema većih cjelovitih šumskih zona jer se prostor od davnina koristio za vinograde, maslinike, stočarstvo i drugo.

Područje Telašćice pripada vanjskim otocima što za posljedicu ima znatnu izloženost utjecaju mora koje pritom djeluje na tlak, temperaturu i vlažnost zraka. Zbog svog specifičnog položaja, šire područje Parka izloženo je vjetrovima, osobito jugu te buri. Ljeti se osjeća utjecaj suptropskog područja visokog tlaka zraka, a kao posljedica toga ljeta su suha i topla. Na širem području Parka uočavaju se i određene mikroklimatske značajke. One su prvenstveno uvjetovane utjecajem okolnog mora i kopnenog zaleđa, ekspozicijom, reljefom te nadmorskom visinom.

Umjereno kišna klima sredozemnih obala je obilježena blagim zimama i suhim ljetima. Ovaj tip klime još se naziva “klimom masline”, a u prirodnim i poluprirodnim uvjetima za nju je vezana vegetacija vazdazelenih šuma hrasta crnike s pripadnim degradacijskim i sukcesijskim stadijima (makije, garizi, travnjaci, kamenjare, stijene, točila).

Na širem području Parka najčešće pušu vjetrovi iz sjevernog kvadranta, a među njima se po učestalosti ističe bura koja je osobito česta i jaka tijekom hladnijeg dijela godine. Suprotno tome, tijekom ljetnih mjeseci tipičan vjetar na ovom području je maestral. Najjači su vjetrovi iz južnog kvadranta, osobito jugo. Na cijelom području se uočava mali broj dana s jakim i olujnim vjetrom. Oni su najčešći zimi, a među njima se ističu jugo (prosječno 2,4 Beauforta), a zatim bura (1,9 Beauforta). Broj dana s vjetrom jačim od 6 Beauforta iznosi 19 dana godišnje, a jačim od 8 Beauforta 5 dana godišnje.