Štrige i štriguni su zapravo sinonim za vještice i vješce, koji se ponegdje nazivaju viške i višci. Njihove sposobnosti su magične moći, pretvaranje u druge oblike (najčešće zmije ili volove), letenje i razne vradžbine. Prema predaji hranili su se djecom, jeli ljudska srca i jetru da bi očuvali svoje moći.Štrige su naročito napadale djecu i mladiće zbog mladosti i svježine njihove krvi, bezgrješne duše. Često su napadali i čobanske stanove i klale ovce i koze. Za njih se vjerovalo da potječu iz određenih obitelji tako se znanje prenosilo s koljena na koljeno. Puno više priča povezano je sa ženama koje su svoje znanje prenosile na svoje kćeri i tako dalje. Za neke su čak znali imena, kao priča o Rebelki, Brudska, Štrigun Krsto i njegova sestra, Štrigun iz Pulje i sl. Ljudi su ih se u pravilu bojali, a u pričama česte su teme kako nadmudriti vješticu, kako joj uteći, borba dobra i zla (svećenik, pop, fratar i štriga). Voljele su noću plesati u poljima, kako narod kaže ˝divlja vještičja kola˝. Skupljali bi se i oko kolede (vatre) i plesali strašno i bučno. Čuvanje kolede je bilo vrlo važno za mještane, jer koleda je personifikacija sela. Ako bi vještice zapalile koledu to bi značilo da su zapalile selo. Za letenje su koristile magične riječi: ˝Ni u draču, ni u skraču, ni u grm, ni u trn, već u Babin dub (ili neko drugo mjesto).˝Na taj način prilikom letenja ne bi se ozlijedile naletom na prepreke. Neke priče su toliko mračne da se skoro mogu pripisati horor fikcijama i svaka kazivačica bi na kraju priče rekla: ˝Je, je to vam je živa istina˝što nam samo govori koliko su ljudi bili uvjereni u svaku izgovorenu priču, strah je bio stvaran i sveprisutan. Štrige i štriguni, pa i zlo općenito moglo se istjerivati tamjanom, blagoslovljenom vodicom, a i urezivanjem posebnog znaka tzv.Salamunova zvijezda.

(Izvor: Institut za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu & Odjel za etnologiju HAZU u Zagrebu & digitalna arhiva rukopisa JU˝PP Telašćica˝)