Žitelji Sali su se od davnina bavili maslinarstvom. Saljsko polje je 1969g. zbog svoje iznimne vrijednosti proglašeno botaničkim rezervatom. Stari nasadi poznati su u poljima: Dugo polje, Stivanje i Arnjevo polje, Jaz, Kršovo i Saljsko polje. Njihovi vlasnici su bili veleposjednici, a Saljani su bili kmetovi i davali im određeni dio prihoda. Krajem 19. i poč.20 st. Saljani su te maslinike otkupili i počeli raditi za sebe. Maslinike tzv.ograde krase suhozidi koji odvajaju parcele i štite maslinike od najezde životinja i nanosa zemlje kod velikih kiša. Branje maslina zahtjeva strpljenje. Čišćenje maslina, okopavanje i skidanje korova i trava posao je kojeg su obavljale uglavnom žene. Čisto i uredno tlo ispod masline bilo je pitanje prestiža među težacima, jer korov pod maslinom nije služio na čast. Berba je počinjala kasno u zimu i znala je trajati dugo, čak i do proljeća. Najstariji način dobivanja ulja iz masline bio je da su se gnječili plodovi i polijevali vrućim morem, a s površine se skupljalo ulje. Zahtijevalo je to puno truda i vremena.Masline su se brale zrele, za razliku od danas kad se počnu brati dok su zelene. Brale su se rukom ili udaranjem velikog drvenog štapa od gluhog smriča zvanog kljuka. Ubrane spremale su se u vreće i na magarcima se prenosile do kuće ili do uvala u Telašćici a zatim brodom do Sali. Dok se ne bi odnijele u uljare držale su se bačvama s vodom, a češće morem. Zbog potrebe obrade maslina na otoku je bio veliki broj uljara, u Salima čak 9. Uljare su radile na princip kamenog mlina, te je za okretanje mlina bilo potrebno 12 osoba. Zanimljivo je da su mlin okretale uglavnom žene. Za meljavu (gnječenje maslina) upotrebljavan je samo jedan veliki kamen promjera 120 cm i debljine 40 cm, koji je u sredini bio probušen i u njega se stavljala jača greda od oko 6 m dužine. Kamen se vrtio postavljen na još većem okruglom kamenu, a nazivao se škaljenica. Taj kamen je bio u zemlji ispod površine prostorije. Bio je udubljen kao tanjur, a u svojoj sredini je imao utor za ležaj drvene osovine. Ta osovina išla je do stropa gdje je uvučena u stropnu gredu. Uz tu drvenu osovinu bio je drveni koš u koji su stavljane masline koje su okretanjem osovine padale na donji kamen. Jedan radnik je to pratio i nogama gurao masline pod kamen. Bio je tzv.gazač. Samljevene masline zvale su se tijesto. Tijesto se sakupljalo u središte udubine kamena kojeg je vrtilo 8-12 žena. Najčešće su to bile mlade djevojke. Gnječenje bi trajalo 5-6 sati uglavnom noću. Tijesto se zatim prebacivalo u drvenu bačvu-maštel tzv.lesu. Uz nju je u podu bilo udubljenje s kamenicom u koju se cjedilo ulje tzv.noćnjak, koje se odavnina držalo ljekovitim, jer je čisto. Noću se moralo dobiti što više tijesta da za sutra može biti spremno za iduću fazu, tiskanje tijesta kroz prešu tzv.torkul. Torkul je radio na princip vijka kojim se tlačilo tijesto iz koje je izlazila sva tekućina pa i ulje. Dakle tijesto se iz lese stavljalo u okrugle torbe pletene od konopa, veličine promjera 1 m, slagale su se jedna iznad druge do 10 torbi, a svaka je bila zapremnine do 30 kg. Na taj složen stup od torbi spuštala se preša koja je istiskivala ulje. Dnevni rad obavljalo je 3-4 radnika u pognutom položaju guranjem poluge ramenima. Pored procesa tiskanja, preša se nalijevala vrućim morem da bi otapala masnoću. Dnevno je bilo moguće obraditi do 1200 kg maslina uz rad od 12 sati. Ostatak od tijesta tzv.torkulada se koristila kao ogrjev jer se more potrebno za otapanje masnoće grijalo na posebno ugrađenom kotlu. Sve su otočke uljare radile na isti princip. Danas, napretkom tehnologije prešlo se na moderne sustave, no po vrtlima i konobama još stoje kamenice u kojima se skladišti ulje, a maslinovo ulje obvezni je dio svakog domaćinstva.

Izvor crteža:

˝Crteži narodne arhitekture, narodnih nošnja i rukotvorina sa Dugog otoka ˝, zbirka Ž.Kljaković, Institut za folkloristiku i etnologiju, Zagreb (signatura: IEF C 22)”
˝Crteži narodne arhitekture, narodnih nošnja i narodnih rukotvorina iz Sali, Zaglava i Žmana˝, zbirka Ž.Kljaković , Institut za folkloristiku i etnologiju, Zagreb (signatura: IEF C 18 )”