O prisutnosti prvih ljudskih zajednica svjedoče sitni artefakti nađeni u Dugopolju i Krševanju polju. Svojim oblikom i načinom obrade većina datira u srednji paleolitik u fazu kulture mousterien (150.000 – 35.000 g. prije Krista), a manjim dijelom u faze kultura clactonien i levalloisien (400.000-150.000 g. prije Krista) te kulture gravettien i epigravettien (35.000 – 10.000 g. prije Krista). Na istim lokalitetima pronađene su i kremene alatke iz srednjeg kamenog doba mezolitika (10.000 – 6.000 g. prije Krista) koje svojim oblikom i svojstvima predstavljaju postupan i neprekidan razvoj kultura ranijeg razdoblja.

Neolitik (cca od 6000 – 3500 g. prije Krista) i sam prijelaz u metalna razdoblja – bakreno doba ili eneolitik (cca od 35000 – 2200 g. prije Krista), burno razdoblje migracija s područja Ponta i južnoruskih stepa do pojave ilirskih plemena za sad nije pronađen. Vjeruje se u naseljenost i u ovo doba, međutim bez potvrde istraživanja ne možemo tvrditi o kojim kulturama je riječ. Naime, Dugopolje je zapravo velika naplavina/taložina crvenice, kao i Žmanska jezera, te se vjeruje da se podizanjem morske razine znatno izmijenio oblik, zbog čega neolitska naselja kao karakteristična za nizine i miran ratarski i stočarski život se nalaze upravo u plodnim poljima ili uz obalu ispod morske razine ili u pećinama.

Gradine su osnovni oblik naselja u brončano i željezno doba. Prva trajna naselja javljaju se već tijekom brončanog doba (cca 2300 – 0 g. prije Krista). Gradina Omišenjak (42 m) kao najstarija nije podignuta na velikoj uzvisini i nema bedema za obranu te jedina ima kameni grobni humak na svom vrhu. U neposrednoj blizini, podno brda Rutnjak u Dugopolju, otkrivena su četiri groba koji se prema nalazima datiraju okvirno od 1800 – 1000 g. prije Krista. Radi se o tipičnom pokopu Liburna – zgrčenim pokojnicima položenih na zemlju unutar kamene škrinje. Grobni prilozi imaju ista svojstva kao na cijelom liburnskom prostoru u to vrijeme. U toj fazi i kulturi ovog prostora posebno su obilježje upravo lučne spone, spiralno-naočarasti privjesci i narukvice dvoslivnog presjeka.

Brončano doba na tlu Hrvatske je još vrijeme etničke anonimnosti, no ona postupno nestaje tijekom željeznog doba (0 g. prije Krista – 1 st. poslije Krista) kada je u nas moguće etnički imenovati pojedine kulturne grupe – a za ove prostore važnu i dominantnu liburnsku. Za Liburne, koji su stanovali na sjevernom dijelu istočne jadranske obale, između Raše i Krke te na otocima, s granicom prema Japodima u zaleđu Velebita, možemo ustvrditi da su pravi mediteranski narod, orijentiran ponajviše na more i preko njega na suprotnu italsku obalu. Njihova se povijest može pratiti u neprekinutom razvoju od 900 godina tijekom cijelog posljednjeg tisućljeća prije Krista, a ostavila je svog traga i u vrijeme rane romanizacije liburnskog prostora. Prema sadašnjem stanju provedenih istraživanja možemo zaključiti o postojanju 4 zajednice Liburna na Dugom otoku od kojih je svaka obuhvaćala oko 10 tak km duljine otoka. Liburni su svoju prevlast nad jadranskim morem održali zahvaljujući i svojoj vještini izgradnje brzih i laganih te dobro naoružanih brodova, stoga ne čudi njihova brojna prisutnost u Telašćici kao jednoj od najsigurnijih luka Jadrana iz koje se vrlo lako mogao kontrolirati plovni put između Istoka i Zapada. Njihove gradine na prostoru parka prirode prostiru se oko uvale Telašćica na JI dijelu Dugog otoka: Omiš (51 m), Omišenjak (50 m), Veli Brčastac (198 m) i Koženjak (168 m). Na položaju Vrtlac, podno brda Rutnjak, nalazi se desetak suho zidnih nastambi od lomljenog neobrađenog vapnenca. Prostorije su međusobno povezane, a na tlu su pronađeni fragmenti željeznodobne i novovjekovne keramike. Pojedini istraživači zaključuju da se ovdje radi o liburnskom naselju bez gradinskih svojstava, te da ulomci novije keramike potvrđuju njihovu naknadnu uporabu. U prilog toj tezi ide i sam položaj koji je dobro zaštićen jer se nalazi u usjeku dva brda, dalje od obale i teže je pristupačno stoga odgovara onoj obrambenoj svrsi kao i gradinska naselja na brežuljcima parka prirode. Također su pronađene njihove brojne grobne gomile: na brdu Gominjak (94 m) , Čuh polju i Omišenjaku (42 m). Grobne gomile su udaljene od gradina oko 120 m do 4 km, što i je uobičajen razmještaj u sjevernoj Dalmaciji. Na sjeverozapadnom dijelu polja Čuh istražena je grobna gomila u kojem je otkriven grob s pokojnikom u kamenoj škrinji u zgrčenom položaju s prilozima: dvije spiralne narukvice, ukrasna igla i ulomak zemljane posude. Na temelju nađenih predmeta utvrđeno je da potječe od 8. do 6. st.pr.Kr. što odgovara fazi liburnske kulture na širem zadarskom području. Početkom rimskog vladanja većina gradina se napušta, grade se nova u nizinama i uz obalu, a stanovništvo se asimilira u nove političke strukture rimskog carstva.