Srednji i novi vijek, 20. st.

Srednji vijek u Dalmaciji pa tako i na zadarskim otocima, obilježen je različitim državno-pravnim uređenjima koja su se izredala kroz to gotovo tisućljetno razdoblje. Započeo je bizantskom upravom, nastavio se kroz vlast hrvatskih narodnih vladara, Ugarsko-hrvatskim kraljevstvom, razdobljem Anžuvinaca, a dovršen je mletačkom upravom koja je trajala do 1797.

Raspadom Mletačke republike dolazi razdoblje tzv. prve austrijske uprave, nakon čega slijedi kratkotrajna francuska uprava (1805. – 1813.) koju je zamijenila vlast Austro-ugarske monarhije koja je potrajala do konca Prvog svjetskog rata (1918.).

Raspadom Austro-ugarske monarhije zadarski otoci dolaze pod vlast Države SHS koja ulazi u sastav Kraljevine SHS, kasnije Kraljevine Jugoslavije. Drugi svjetski rat obilježen je talijanskom i njemačkom okupacijom. Od završetka 2. Svjetskog rata do 1991. ti su prostori u sastavu federativne države Jugoslavije iz koje je iznjedrila današnja samostalna Republika Hrvatska.

Uza sva politička previranja život težaka bodula nije se bitno mijenjao kroz sva ta razdoblja. Osnova preživljavanja su oduvijek bile njegove vještine i plodovi škrte zemlje i surovog mora. Proces „otežačivanja“ otočnog stanovništva može se pratiti preko sačuvanih spisa zadarskih notara od 13. st. nadalje u kojima se osobito spominju zemljišta za stočarenje. Od temeljne težačke mase otočnog stanovništva koje je živjelo na tuđem zemljištu ili paslo zakupljena stada, razlikovao se sloj ljudi na vlastitom komadu vinograda i s vlastitom stokom. Taj sloj nazivao se didićima. Razvijeniji oblici društva pojavljuju se u 14 st. osnivanjem bratovština koje su imale važnu ulogu u svakodnevnom životu otočnog stanovništva. Osnovne djelatnosti bile su poljoprivreda, stočarstvo i ribarstvo. Naselja su prvotno bila u poljima Telašćice, u kojima se i nalaze ostatci crkava, suhozidi i ograde maslinika. Promjena načina lova srdela (noćno svjetlo), stavlja mjesto Sali među značajna ribarska središta, a u 16. st. ono postaje najznačajniji ribarski centar na Jadranu, te se pomalo gase naselja u poljima dok se na saljskom portu podiže niz stambenih objekata koja su preživjela sve do danas. Tek nakon isteka srednjovjekovnog razdoblja, u prilikama 17. i 18. st., na otocima će se pojaviti institucija seoskih komuna, čija zadaća je bila zaštita interesa otočnoga težačkog stanovništva. Pored snažne ribarske tradicije u 19. i 20.st. niz agrarnih reformi pokreće stočarsku i poljoprivrednu aktivnost. Na prostoru Parka prirode velik je broj pastirskih stanova, te raznih molova za privez ribarskih brodova koji svjedoče o minulim vremenima.

Danas se mještani sve više okreću turizmu, no i dalje stare navike poput ribarenja, održavanja maslinika i povrtnjaka sastavni su dio otočnog života, samo u daleko manjoj mjeri. Glavni je problem neprestano iseljavanje koje je započelo još tijekom 19. st.